Vizualno pismeno društvo


Udruga OPA 2009. je akcijom POGLE’Dizajn pokrenula je javnu raspravu o obrazovanju za vizualne sadržaje u hrvatskom školstvu. Akcija se nastavila peticijom za povećanjem satnice likovne kulture, zadržavanjem udžbenika iz likovne kulture kao i promjenom naziva ovog nastavnog predmeta u vizualna kultura.
Ovim akcijama udruga OPA otvara pitanja što i koliko učimo o području likovnog/vizualnog, slijedi li naše obrazovanje potrebe suvremenog društva i kolika je svijest javnosti o važnosti ovog područja.
Približavanjem ulaska Hrvatske u Europsku uniju prilagođavaju se i mnogobrojni dokumenti vezani uz školstvo. Shodno dosadašnjem iskustvu „prilagodbe“ postoji izvjesna opasnost da se sustav samo birokratski korigira umjesto da se postavi pitanje što je to što želimo i trebamo učiti da bi se približili standardu zemalja kojima težimo.
Što učimo nije pitanje koje se tiče samo obrazovnih institucija. Društvo u cjelini i njegov obrazovni sistem se uvijek međusobno zrcale.
U raspravu su se uključili arhitekti, dizajneri, umjetnici i sociolozi čime su ova pitanja stavljena u svoj stvarni kontekst – društvo.
Stoga smo organizirali javnu tribinu s temom Vizualno pismeno društvo.
Na tribini smo postavili slijedeća pitanja:
Što je to vizualna pismenost / vizualno pismeno društvo?
Koje su to vizualne/likovne kompetencije koje bi danas trebao imati pojedinac?
Treba li nam vizualno ili likovno obrazovanje?
Tko odgaja publiku za suvremenu umjetnost?
Kvalitetna arhitektura i dizajn kao javna potreba a ne iznimka – treba li nam (i kakvo) obrazovanje za dizajn i arhitekturu u osnovnoj školi?
Tribina se održala u srijedu, 24.veljače 2010., s početkom u 18 sati u prostoru Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu.

Gosti tribine:
Mirko Petrić // sociologija
Hrvoje Njirić // arhitektura
Miroslav Huzjak // obrazovanje
Klaudio Štefančić // likovna umjetnost


Izvještaj s javne tribine Vizualno pismeno društvo
Prvi je na tribini govorio prof. Mirko Petrić koji je argumentirao dvije teze: 1. funkcionalno obrazovanje koje je trenutno prisutno u našim školama je zapravo disfunkcionalno, jer se bazira na premisama 19. st. i 2. da je trenutna loša pozicija likovne kulture u osnovnim školama dugoročno izrazito loša za budućnost hrvatskog društva.
Prof. Mirko Petrić smatra da je potrebno promisliti i tome kako neprestano usavršavati prirodu i opseg sadržaja koje u okviru predmeta likovne kulture valja podučavati. Potrebno je obogaćenje i novi fokus dijela njegovih sadržaja, koji bi sa sobom donijelo preimenovanje u „vizualnu kulturu“, valjalo bi u njega eksplicitnije uvesti i društvene sadržaje, odnosno eksplicitnije naglasiti vezu vizualnih i društvenih pojava u današnjem društvu.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća ondašnja se javnost susrela s prethodno neviđenim umnožavanjem komunikacijskih kanala i intenziviranjem procesa tehnološki posredovane komunikacije, izgubljenom ograničenošću prostora i osjećajem orijentacije u njemu, kao i intenziviranjem susreta s pripadnicima/ama drugih kultura. Uz to, procesi demokratizacije na društvenu su scenu na nov način doveli one koji prethodno nisu sudjelovali u pojedinim društvenim praksama. Javila se potreba za društvenom alfabetizacijom, a ona je uključivala i razvijanje vizualne pismenosti.
Hrvatsko društvo danas se nalazi pred sličnim izazovom, ali u znatno kompleksnijim okolnostima. Uključivanje Republike Hrvatske u europske integracije, koje bi uskoro trebalo rezultirati punopravnim članstvom u Europskoj uniji, naime, društvo postavlja ne samo pred nove socio-kulturne okvire nego i pred nove političko-institucionalne realnosti.
Iluzorno bi bilo očekivati da se, u ovakvom kontekstu, promjena društva može dogoditi brzo, a još iluzornije da na nju može utjecati povećanje satnice jednog školskog predmeta. No to ne nikako ne znači da on nema svoju ulogu i neće dati pozitivan doprinos u razvijanju jedne od najpotrebnijih i ujedno najpraktičnije iskoristivih vrijednosti i sposobnosti: sposobnosti refleksivnog pristupa svojim dnevnim aktivnostima ali i društvu kao cjelini.
Od konca osamdesetih godina prošlog stoljeća, sociolozi poput Ulricha Becka, Anthonya Giddensa i Scotta Lasha, govore o „drugoj modernosti“, kao stupnju razvoja modernizacijskog procesa koji odlikuje potreba za ponovnim promišljanjem samih osnova društvenog života u modernom razdoblju. Tzv. „refleksivna modernizacija“ javlja se u onim društvima u kojima modernizacijski proces razara i one oblike društvenog života koji su naša tradicija, a koje je prethodna faza modernizacije obećavala ali nije bila uspjela posve razoriti. Danas joj to, međutim, polazi za rukom, pa je potrebno nanovo promisliti kako organizirati društvo i vlastiti život, uspostaviti nove norme i forme.
S najnovijim promjena suočeno je, naravno, i hrvatsko društvo. Odjeci događaja i trendova na raznim stranama svijeta nazočni su i u njemu, no ne samo kroz globalizacijske dodire i medijski posredovane sadržaje. Zbog atipičnog, otvorenijeg socijalističkog poretka koji je u njoj postojao do konca osamdesetih, hrvatsko je društvo već u tom razdoblju bilo u pojedinim svojim segmentima kompatibilno s preokupacijama karakterističnim za „drugu modernu“. Rat je kasnije donio homogenizaciju i retradicionalizaciju društvene matice, no ovo ne znači da stanoviti potencijali i refleksivne prakse nisu preživjele i ovakav udar. S druge strane, to društvenu situaciju čini možda proturječnijom nego što je to slučaj u drugim postsocijalističkim zemljama.
Sociloginja Inga Tomić-Koludrović još je početkom devedesetih ustvrdila da se u hrvatskom društvu paralelno odvijaju „dvije modernizacije“ i supostoje njihovi rezultati. Ako je „druga modernost“ i za nju karakteristični trendovi u protekla dva desetljeća bila u opadanju, jer ju je zamjenjivala najprije ratna i poratna politička autoritarnost, a potom u dvadeset i prvom stoljeću i korporacijski pritisak sličnog predznaka, ovo ne znači da neće doći do postupnog uključivanja u procese koji se odvijaju u postindustrijski moderniziranim zemljama Unije.
Prof. Hrvoje Njirić je s arhitektonskog, ali i didaktičkog stajališta analizirao trenutne probleme i ponudio načine na koji bi se arhitektura mogla uklopiti u odgoji i obrazovanje od predškolske razine do kraja srednje škole. Primijetio je potrebu za sveobuhvatnim podizanjem kulturne svijesti društva, a ključnu ulogu u tome ima vizualna kultura.

Prof. Njirić se zalaže za veću zastupljenost sadržaja s područja arhitekture i urbanizma u nastavnom planu i programu, jer je i najveći dio svjetske kulturne baštine očuvan upravo putem arhitektonskih spomenika. Ujedno, arhitektura nije samo važna za razumijevanje povijesti, već je ona prisutna u svakodnevnom životu kroz kulturu građenja. Arhitektura govori o civilizacijskim dosezima društva.

On smatra da bi se položaj likovne kulture mogao promijeniti i uvođenjem završnih ispita (mature) iz vizualne kuture, zatim kroz aktivnu ulogu muzejsko-galerijskih institucija, istraživanjem uzroka razlika u vizualnom obrazovanju u pojedinim sredinama te korigiranjem odnosa vizualnih područja unutar programa (slikarstvo (plošni mediji) 40%, skulptura 15%, novi mediji 10%, arhitektura i urbanizam 20%, dizajn 15%). U predškolskom odgoju trebalo bi primjenjivati metode praktičnog rada, u osnovnoj školi kombinirati više praktičnog rada s osnovnim teoretskim postavkama u višim razredima, a u srednjoj školi zadržati praktični rad s pojačanom teoretskom podlogom. Prijedlog prof. Nirića je da se osnuje radna skupina koja bi bila neovisna od MZOŠ, ali bi ministarstvu predložila promjene plana i programa.
Klaudio Štefančić konstatirao je da trenutno znanje koje se stiče u osnovnoj školi nije dovoljno za razumijevanje suvremene umjetnosti. Plan i program završava na fizičkoj dimenziji umjetničkog djela (što je nasljeđe modernističke ideologije o kojoj je govorio i prof. Petrić). Masovno obrazovanje pokrenuto u 19. st imalo je za cilj osposobiti radnu snagu za potrebe ekonomije. Danas su se potrebe znatno promijenile, a pristup vizualnom obrazovanju ostao isti.

Prof. Miroslav Huzjak konstatirao je da Ministarstvo već dulje vrijeme ne potiče dvosmjernu komunikaciju. On smatra da likovna kultura najviše pati zbog svog društvenog statusa. Škole obrazuju djecu za nepoznatu budućnost koja ih očekuje i za nepoznate i nove poslovne izazove. Zato ima smisla ulagati u sadržaje koji potiči i razvijaju kreativnost. Likovna, odnosno vizualna, kultura su jedan od neophodnih preduvjeta za razvoj kreativne osobe.

Gledanje je proces, a viđenje interpretacija i te se kompetencije trebaju aktivno učiti i savladavati jednako kao i druge vrste pismenosti. Unatoč tradicionalnoj obrazovnoj hijerarhiji koja stavlja jezike i matematiku na prvo, društvene i prirodne znanosti na drugo, a umjetnost na treće, posljednje mjesto, prof. Huzjak smatra da bi vizualna pismenost trebala biti nadređena svim područjima jer omogućava efikasno i jednostavno povezivanje (korelaciju), a i daje kompetencije koje su potrebne i u jeziku i matematici kao i društvenim i prirodnim znanostima te umjetnosti.

U svim izlaganjima je naglašeno da su kompetencije koje se razvijaju kroz likovnu kulturu – kreativnost, logičko mišljenje i povezivanje različitih sadržaja – zapravo u one koje su preduvijet za društvo znanja i kvalitete.
U otvorenoj diskusiji otvorena su još neka pitanja kao što je pitanje nepoštivanja likovne, točnije dizajnerske struke pri oblikovanju udžbenika drugih nastavnih predmeta. Bilo bi nužno da se u komisijama za odobravanje udžbenika iz svih predmeta u Ministarstvu nalaze stručnjaci za ovo područje. Dizajnerska struka trebala bi se uključiti i u izradu udžbeničkog standarda.

Zaključci
Intenzivirati komunikaciju s nadležnim institucijama, prije svega MZOŠ kako bi upozorili na neophodnost da se u novim dokumentima, od nacionalnog obrazovnog kurikuluma pa do zakona o udžbenicima, poštuje mišljenje struke i time izbjegnu negativne dugoročne posljedice na kvalitetu obrazovanja. U tom smislu, nužno je zadržati udžbenik kao obvezno nastavno sredstvo i likovne mape kao dopunsko nastavno sredstvo.

Smatramo da je izuzetno važno da se u novom nacrtu NOK-a jasno definira položaj ovog nastavnog predmeta na način koji osigurava kvalitetno obrazovanje za ovo područje. Konkretno, vraćanje satnice na dva sata tjedno, proširenje sadržaja ovog nastavnog predmeta i promjenu naziva koji bi preciznije opisao širinu područja koje on obuhvaća.

Sve ove promjene potrebno je provesti transparentno, kao rezultat konsenzusa struke. U tom smislu, potrebno je oformiti radnu skupinu koja bi se sastojala od neovisnih stručnjaka iz više područja koje objedinjava likovna tj. vizualna kultura.
Kako bi se uraspravu uključili svi zainteresirani, udruga će na stranici www.opa.hr primati prijedloge stručnjaka o poboljšanju pozicije likovne kulture.
Kroz različite radionice i tribine potrebno je senziblizirati roditelje kako bi zauzeli aktivan stav prema sadržajima i kvaliteti obrazovanja njihove djece.
Bitno je i dalje kontinuirano raditi na senzibiliziranju javnosti za ovaj problem. U tom smislu, a u suradnji s HDD-om i DAZ-om u planu je javno okupljanje u središtu Zagreba 19. i 20. ožujka 2010. Okupljanje će biti popraćeno stručnim skupom te radionicama u prostorima DAZ-a. Svi će sadržaji biti otvoreni za javnost i medijski popraćeni.
Potrebno je učiniti korake u povezivanju s gospodarskim sektorom koji mora početi ulagati u cjelovito i kreativno obrazovanje jer jedino takvo obrazovanje stvara uvjete za razvoj kreativnog i produktivnog društva.